i
Vidjela sam ga danas pored bunara. Napeto mlado tijelo, mišiće koji blistaju kad podiže vedro puno vode, kapljice znoja na tamnoj koži. Dugu kosu kojom mu vjetar skriva lice. Vidio je da ga promatram i osmjehnuo mi se. Brzo sam skrenula pogled i otišla. Kraljici se ne osmjehuje. Kraljica uzima osmijehe koje želi.

ii

Noćas sam ponovo rasplela pokrov. Nit po nit, vraćala sam protekle dane. Svaka nit jedan dan, svaki dan jedna nit. Vrijeme mi se poput vune prede oko prstiju. Koliko mi je još niti ostalo? Već odavno nitko ne vjeruje da ću održati riječ. Pitanje je dana kad će časnim kneževima ponestati časnog strpljenja i kad će časnim mačevima uzeti moju čast. Čovjek nije stvoren za čekanje, Tanat je nestrpljiv bog. Vrijeme vrijedi više od ljudi. Zato nijedna strast na koju potrošimo i dan previše ne vrijedi potrošenog vremena. A potrošenih dvadeset godina?

iii

Ponovo sam ga vidjela na bunaru. Ne mogu tvrditi da nisam namjerno išla tamo u isto vrijeme. Kraljica ne pravda svoje rute, kraljica vlada svim stazama. Helijeva su kola upravo bila u zenitu kad sam sakrila lice maramom i promatrala ga iza zida. Prvo vedro polio bi po sebi i uživao u suncu koje ga je sušilo. Potom bi napunio veliku bačvu i kotrljao je prema luci. Zamišljam tu snagu pod svojim rukama. Ruke koje me nose i okreću. Vrućinu stisnutu bedrima. Silu u njegovim preponama. Diram mu glatku kožu, vlastite godine u nju upisujem noktima. Slike mi u glavi lude. Prsa mi gore. Sam me Himer draži i izaziva. Zatvorim li oči savladat će me vrtoglavica.

(fragment priče “Penelopa” iz zbirke priča “Mučenice”.)