i

Možda se dogodilo. Osjećam nešto, teško je objasniti što, ali kao neka veza, kao magija iznutra. Nadam se da je to moja mala truba.

Navečer smo prošetali da se malo rashladimo, u stanu je neizdrživo. Ni vani nije ništa bolje. Sunce kao da nikad ne zalazi. Bili smo na sladoledu. Princ vaniliju, čokoladu i limun, ja jagodu. On uvijek mora tri kuglice. Došli smo kući i nakon pola sata dosadnog filma se bacili na posao. Nije išlo, nisam se mogla opustiti, kao da me neki strah savladao. Probali smo polako, dosadni film nije ništa pomagao atmosferi, ali na kraju smo nekako uspjeli. Posao odrađen. I sad imam taj osjećaj, nešto zbilja neobično i neobjašnjivo, ali znam da se sve stvari ne mogu objasniti i da to možda moja mala truba već svira negdje duboko u meni.

ii

Već nekoliko dana kao da osjetim čudan okus u ustima, slatkasto metalan. Možda je to to, zvuči kao simptom. A možda mi se samo pričinja, svašta mi se ovih dana pričinja. Svugdje oko sebe vidim trudnice. Dok idem na posao – trudnice. Kad odlazim u trgovinu – trudnice. Ne mogu vjerovati da ih toliko ima, zar je moguće da ih dosad nisam primjećivala? Kao da je cijeli grad zatrudnio skupa sa mnom. Možda pretjerujem sa svojom željom. Ali ako jako nešto želim, onda će se i dogoditi, zar ne?

iii

Sestra kaže da je to umišljena trudnoća. Da ima žena koje se toliko umisle da im grudi narastu, da im trbuh naraste, a da ništa u njima, osim rupe u glavi, nema. Po njoj, sve žene u glavi imaju veliku rupu. Zato se valjda oduvijek i ponaša kao muškarac.

Jutros sam doručkovala jogurt s pahuljicama i osjetila mučninu. Ima već cijeli tjedan da mi je začepljen nos. Je li i to simptom?

 
(fragment priče “Mila” iz zbirke priča “Mučenice”.)