i

Moj čovjek me ne vidi. Pogled mu prolazi kroz mene kao da sam utvara, kao da sam propuh koji razmiče zastore i vijori prašinom. Kroz mene i hoda, kroz mene dohvaća klinove koje je ostavio na stolu pa odlazi u radionicu u kojoj me jednako nema. Ne vidi kako za njim metem pod pun iverja, niti vidi kako slažem alate na police na koje pripadaju, samo cijepa svoja debla, zabija im klinove duboko u godove i uzdiše s drvetom. Kad je dan vlažan onda viče i nabraja imena svih koji su mu se zamjerili. Psuje drvo, željezo, nebo i ljude, ali moje ime nikad ne prebacuje preko usana.

ii

Moj čovjek ne liježe sa mnom. U našoj sam postelji sama, rastegnuta na slami i perju dok se on lomi na grbavoj klupi. Žulja kosti koje onda žuljaju njega, pa se budi u jaucima, hvata za leđa i psuje tvrdu postelju, ali u našu ne ulazi.

Nikome ne govorim o tome. Ne zato što ne želim izreći, nego zato što drugi ne žele čuti. Okreću glavu pa gledaju na drugu stranu. Ili se sablazne od mojih riječi pa me ušutkaju ili mi ni ne dopuštaju da ih izgovorim. Počnu spominjati nebo i proroke, broje grla stoke što su ih pastiri dotjerali s potoka ili kunu količinu žita na bazaru. Kad otvorim usta da se izjadam miloj Elizabeti koja za svaku moju nevolju ima melem, ona mi nježno stavi prst na usta i kaže: o tome se ne govori. Onda me pomiluje po kosi i kaže: pjevat ćemo. Zatim pjevamo riječi koje ju je njen čovjek naučio dok je služio u hramu: Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljena sam i nevoljna. Odagnaj tjeskobe srca moga i iz bojazni mojih izbavi me.

 
(fragment priče “Marija” iz zbirke priča “Mučenice”.)