i

Vlak je zapištao i prestao mirovati. Polako, sasvim polako, peron se počeo pomicati. Taj osjećaj koji te laže da stojiš na mjestu a zgrade putuju unazad više je od osjećaja. Stojim na mjestu, a Poljska polako klizi natrag u moju prošlost. Divno je zavarati vlastitu percepciju, ali to je tek igra trenutka koja ne može opstati. Djeca smo razuma.

Vlak ubrzava. Polako, sasvim polako se vraćam u svoju budućnost. Moj povratak jest moj korak unaprijed. Moja odluka. Poljska koju ostavljam žrtva je mog izbora. I ti si žrtva mog izbora. Uvijek smo prisiljeni birati i svaki naš izbor stvara novu žrtvu. To je tako. Što manje suza pustimo za njima to bistrijim pogledom možemo sagledati izabrani put. Suze samo mute naše vizure, emocije nas varaju, stvaraju u nama odnose koji nisu stvarni. Tvojom zaslugom znam što je ljubav. Spoznavši je shvatila sam da je mogu i pobijediti. Možeš me mrziti zbog toga, ali i mržnja je samo osjećaj. Prevladaj je.

ii

U kupeu smrdi po hrani i ljudima. Znoj i svinjetina. Smrad me prati svakim putovanjem. Pariz i Varšava različiti su svjetovi različitih mirisa i prijelazi između njih uvijek su neugodni. To je tako. Ljudi s različitih strana granice različito mirišu. Razrežeš li zemlju tim nevidljivim crtama odijelit ćeš ljude pravilima i navikama i za stotinu godina će imati različite boje kose i ratovati međusobno. To se sad događa Poljskoj. Polako, sasvim polako, boja očiju im se mijenja. I neće proći dugo zaratit ćemo sami protiv sebe. A na meni je da to ne dopustim. Nisam se odrekla svoga sna i naše borbe. Samo je odgađam.

Kroz bukove šume vlak poskače na tračnicama.

(fragment priče “Maria” iz zbirke priča “Mučenice”.)