i

Što ćeš učiniti kad dođu po tebe? Hoćeš li mahati repom ili ćeš ih ugristi za ruku kojom ti nude hranu? Hoćeš li povinuti kičmu, izvrnuti se na leđa i pustiti da ti se jezik vuče po podu? Ili ćeš režati? Protrčati im kroz noge i pobjeći preko nasipa, preko zaleđene vode i klizave ceste? Hoćeš li se boriti za ono što si, ili ćeš sretna cviljeti jer su baš tebe odabrali?

ii

Što ćeš učiniti ako se ponovi onakva zima? Nitko se nije kretao gradom, putovi su bili zatrpani. Samo su se vozila sa zelenim oklopima probijala kroz snijeg. Noćna svjetla nisu gorjela, a jutra su svitala hladnija od noći. Snijeg je bio pretvrd da bi ga žvakali, jezici su nam gubili boju kad bi ga lizali. Kroz rešetke smo gledali zaleđene štakore i nismo mogli do njih. Zavijali smo i lajali na njihova tijela, jedino meso koje smo vidjeli tjednima. Neki od nas su izgubili snagu. Postalo im je preteško pokretati se. Onda su pali i postali led. Okružili smo ih i gledali se. Što ćeš napraviti kad ponovo netko padne? Hoćeš li i njega pojesti? Ili ćeš pobjeći u kut gdje te nitko ne vidi i u tišini zime gristi svoje zaleđene šape? Led je davno umrtvio bol u udovima, ali ne može i u trbuhu. Grizeš se i ližeš se, sobom zatvaraš krug gladi. Dok ti noć ledi rane okus vlastite krvi prati te u san.

 
(fragment priče “Kudravka” iz zbirke priča “Mučenice”.)