i

Kad je točno u sedam i deset ušao u pekaru jedva sam se suzdržala od smijeha. Njegova uštogljena pojava, tanke, iskrivljene nožice i još ta priglupa točnost. Priglupa, jer kako drukčije opisati naviku da se već deset godina svaki dan pojavljuje u isto vrijeme u pekari. I ne samo isto vrijeme, nego istu minutu, istu sekundu. Pa, ljudi na putu do sveučilišta navijaju svoje satove po njemu!

Naručio je mali kruh i slatko pecivo. Posve sam uvjerena da ću istu narudžbu slušati i svako drugo jutro. I to ne istu narudžbu, već iste riječi, isti poredak riječi, istu visinu glasa.

ii

Pitala sam oca za njega. Ne čini to posljednjih deset, već posljednjih dvadeset godina. Čak više od dvadeset, zapravo, točno od dana kad je otac otvorio pekaru. Otac kaže da je za jutara kad se ovaj nije pojavio u pekari do sedam i petnaest, odmah zvao liječnika i slao ga u profesorovu kuću.

iii

Danas sam mu planirala postaviti neko pitanje, izbaciti ga malo iz njegovih rituala. Kad se pojavio u sedam i deset, više nisam imala pojma što pitati. Što se uopće može pitati takvog čovjeka?

(fragment priče “Johanna” iz zbirke priča “Mučenice”.)