i

Pričaj mi priče, molila sam ga. Priče u kojima ništa ne traje vječno, priče koje imaju kraj i koje imaju početak. One koje imaju što mi nemamo, koje pružaju što nam nedostaje. Nešto što će nas zavesti. Nešto što će nas odvesti. Pričaj mi priče u kojima postoji bol od koje se osjećaš živ. Priče o muškarcima i ženama i onome između njih što nema ime ni oblik, a upravlja njima, obmanjuje ih i zaluđuje, ubija i oživljava.

Pričaj mi priče, molila sam ga. Ne dopusti da me preplavi dosada.

ii

Ponekad bi se kupali u jezeru. Ponekad bi trčali sa životinjama. Ponekad smo sjedili i promatrali svijet oko sebe, i ponekad pokušavali biti dio tog svijeta. Htjeli smo razumjeti bića oko nas, razumjeti bića u nama, živjeti svoje živote na način za koji smo stvoreni. Prazni su bili naši životi. Nismo razumjeli što nedostaje, ali smo osjećali da nešto nedostaje. Nešto nije bilo potpuno. U punoći cijeloga postojala je šupljina.

iii

Bili smo on i bili smo ja. I bili smo sve. I bili smo gospodari, ali nismo vladali. Bili smo robovi, ali nismo bili potlačeni. Imali smo sve, a tražili smo ništa. I sve je bilo naše, a ništa nije bilo naše. I to ništa nas je privlačilo. To ništa smo tražili. To skriveno zrnce nepoznatoga, onoga što nemamo i onoga što ne razumijemo. Sve bi dali za ništa.

iv

Pričaj mi priče, molila sam ga. Želim se igrati sa sjenama. Želim plakati od stida ili ne želim plakati od stida. Želim znati koliko je zauvijek.

(fragment priče “Eva” iz zbirke priča “Mučenice”.)