i

Želim reći kako me se stišće s više strana. Kako se moj prostor smanjuje. Kako me se promatra u oči. Kako mi se objašnjava šaptanjem. Kako je Amalija to učinila. Kako je Ana to učinila. Kako je Andrea to učinila. I kako sam ja sljedeća po abecedi.

A opet sam sanjala morske pse. Ja plivam, a morski psi za mnom. Nemoguće je pobjeći. Mašem rukama i nogama, ali se ne mičem. More postaje sve gušće, mahati je sve teže i samo čekam da me ščepaju s leđa. Onda se probudim sva unezvijerena. Unezvijerena, kako je to glupa riječ. Ima zvijer u sebi, a nema veze sa zvjerstvom. Zvjerstvo. Ima stotine glupih riječi. Jutros mi je poslao poruku: „Ubijedit ću te“. Kako glupa riječ, ubijediti. Kao da će me učiniti bijednom. A točno to i osjećam, da ću biti bijedna kad me napokon nagovori. I jebanje je glupa riječ. Jebanje, je-banje, jel nije to glupo? Od gluposti mi se ponekad napušu uši i slušam se kao da ću preletjeti preko budala.

ii

Priča mi Hela kako je to smeće. Kako stalno curiš okolo, stalno se okrećeš i gledaš iza sebe jesi li negdje ostavila trag. Budeš luda, napižđena skroz. Stalno ti se piša, boli te trbuh za popizditi i onda se iz ničega sjetiš tate i počneš plakati. Ili tipa: u pola sekunde ti u glavi prolazi film, kao, ubit ću sve ostavite me na miru, mater vam jebem, i onda isti tren se raspekmeziš pogle kako divna maca dođi maco, dođi da te pomazim i onda tipa isti sekund pukneš: Neka me neko zagrli prije nego se rasplačem! Jebote, sama sebi nisam normalna, kaže Hela. Samo što nitko sam sebi nije normalan, to nije mjera. Hela je prvi dobila na zimu i od onda pizdi. Briga nju, po abecedi je iza mene i Emilije. Njoj je tata umro prije nekoliko godina, od onda je s mamom kao s prijateljicom. Ja svojoj ništa ne mogu reći jer se odmah zacrveni i počne puhati. Moja mama stalno puše, kod nas je uvijek neki propuh.

 
(fragment priče “Dijana” iz zbirke priča “Mučenice”.)