• Mučenice u Bihaću
  • Mučenice u Bihaću
  • Mučenice u Bihaću
  • Mučenice u Bihaću
  • Mučenice u Bihaću

Mučenice u Bihaću

Kao što se na slici lijepo vidi pročitati, bihaćka zgrada na kojoj je spomen-ploča naprosto vapi da se na njoj poslikaju Mučenice. Od mnogog impresivnog, i meni i Hrvoju Juriću je ipak, najimpresivnija Kovačićeva Jama, remek djelo svjetske književnosti 20. stoljeća. O tome ozbiljni ljudi, a to su po definiciji oni skloni debati, ne debatiraju.

Dakle, što mi fotografiramo, recimo to metonimijski: jamu.

Što se ne može fotografirati? Jama, jer je, po definiciji ništa, praznina, rupa u zemlji, ono čega nema (zemlje). Priznajem, taoizam bi tu odmah imao što za dodati, ali pustimo sada starog Lao Cea.

Ali genijalni I.G.K. je ni od čega, od jame, stvorio monument Jame koji se uzdiže visoko, visoko, iznad tebe i mene, i iznad svog stoljeća.

Dakle, mi fotografiramo ništa, koje je veličanstveno, zapravo, brončani spomen na tu alkemiju.

Ali tada kroz zavjese netko snažno zakuca i pokaže rukom da idemo i da je slikanje zabranjeno.

Spomen ploča je postavljena na nekdašnjem hotelu Bosna koji je danas jedna banka, a kako se s njima ne smije običan čovjek zajebavati, neću reći koja.

Hrvoje je rekao: „Slikaj, ko ga jebe, ja ću ga zapričati.“

Tako i bi.

A čovjek, čuvar banke u ljetnom periodu, vjerojatno za sitnu lovu, mu je rekao: „Nema slikanja, to je privatna svojina, nadzorne kamere.“

Razmotrimo tu zabranu. Spomen na herojstvo i vrh umjetnosti je privatiziran, jer se nalazi na zgradi koja je, u tranzicijskom međuvremenu, postala vlasništvo banke. Time je, očito, privatizirana svjetska povijest, naše ushićenje, pokojni I.G.Kovačić, Vladimir Nazor, Veselin Masleša, dr. Simo Milošević, vjerojatno i Prvo zasjedanje AVNOJ-a, Nepoznati Netko, kakav Fond ili kakav drugi oblik najkrupnijeg Kapitala nam brani fotografiranje i memoriranje spomen-ploče kojoj je smisao – uspomena, otimanje zaboravu, isticanje izvrsnosti i vrline generalno.

A argument je posebno briljantan, ne treba sumnjati da ga je zaposlenik, kojega ni za što ne krivim, dobio kao naputak: kriterij za privatno je nadzorna kamera.

Biti motren znači biti privatiziran, a vi sada zamislite konzekvence tog stava, uključujući nadzorne kamere u gradovima, satelite, privatne kamere, ali i sve one kamerama nepokrivene privatne prostore, od vrtova i dvorišta, do polja, ribnjaka i lovišta.

I tako smo slikajući spomen Jami upali u logičku vrtoglavicu s jakim osjećajem mučnine. Mi, mučenici.

Kruno Lokotar

foto: Hrvoje Jurić